Ovaj podatak ukazuje na jedan od razloga zašto je lobiranje – uvijek vrlo važna i velika djelatnost u Washingtonu – imala tako eksplozivan rast u proteklim godinama.
Drugi podatak koji ovo potvrđuje je nalaz studije izrađene na Univerzitetu u Kanzasu, koja je objavljena prošle nedelje. Studija se bavi industrijom lobiranja i njenim funkcioniranjem a iznosi impresivan podatak da su velike kompanije, koje su 2004. godine potrošile milione dolara na uspješno lobiranje u Washingtonu za propise o poreznim olakšicama, dobile povrat na ovo ulaganje od (nije greška) 22000 posto – dokaz da oni koji sebi mogu priuštiti trošak angažiranja lobista završe s vrlo debelom dividendom.
Studija daje zanimljiv i rijedak uvid u to kako funkcionira industrija lobiranja i zašto cvijeta kao nikad do sada, iako Barack Obama obećava da će raditi na obuzdavanju njenog utjecaja na zakonodavce.
Studija detaljno opisuje napore stotina kompanija u 2003. i 2004. godini da proguraju propise o jednokratnim poreznim olakšicama kojima se smanjila stopa poreza na dobit koja se ostvari izvan SAD. Sve u svemu, američke su kompanije uštedjele oko 100 milijardi dolara poreza. Na vrhu onih koji su lobiranjem podebljali svoje račune umjesto račune porezne uprave su farmaceutski divovi Pfizer i Merck, zatim IBM i Hewlett Packard, Johnson & Johnson.
Studija profesora iz Kanzasa promatra 93 tvrtke koje su potrošile čak 283 miliona dolara na lobiranje za ove propise u ove dvije godine i na kraju 'uštedile' 62,5 milijardi dolara poreza. Istraživači su koristili javne podatke samih lobista i financijske izvještaje koje kompanije podnose tijelu za nadzor burze (Securities and Exchange Commission) i usporedila podatke o troškovima za lobiranje i podatke o njihovoj dobiti.
Postoji sve očitiji dokazi da kompanije dobijaju ono za što plaćaju, a možda i mnogo više, kada angažiraju iskusne vašingtonske igrače da im pomognu da se izbore za svoje interese u kući zakona. Posebna skupina profesora poslovne administracije prošle je godina napravila i izvještaj u kojem su konstatirali da su firme koje su lobirale imale bolju tržišnu valutaciju i povrat na ulaganja nego one koje nisu koristile lobističke usluge, i da one koje su to intenzivno činile imale portfelje s konstantno izvanprosječnim tržišnim rezultatima. U prosjeku, prihodi kompanije rasli su za više od pola postotka na svakih 10 posto rasta troška za lobiranje. Za velike kompanije ovaj omjer znači mnogo miliona dolara.
Lobisti kažu da nisu iznenađeni rezultatima studije, i da su oni samo potvrda onoga što sami stalno govore svojim klijentima: Ne možete dozvoliti sebi da nemate vještog vašingtonskog igrača u svom timu. “To je kao da idete na sud bez advokata”, AP citira jednog lobistu, inače bivšeg kongresmena, prikazujući nalaze ove studije. Neki lobisti i samo izračunavaju koliko zarade svojim klijentima i te podatke koriste da privuku nove poslove. Lobisti smatraju da oni igraju ključnu ulogu u realizaciji projekata koji donose dobiti u rasponu koji ide od stotine hiljada do milijarde dolara.
Podaci o iznosima koji se vezuje za lobiranje u svakom smislu uzbunili su neke skupine koje su zabrinute da obični građani koji ne mogu prištiti sebi da ih zastupaju skupi lobisti gube u debati s kompanijama i interesnim grupama koje to mogu.
Spomenuta grupa Center for Responsive Politics konstatira da ako kompanije i troše velika sredstva njihova veličina 'blijedi' u poređenju s potencijalnim profitima koje ove dobijaju zahvaljujući uspješnom lobiranju. Jedna je nestranačka skupina nedavno objavila studiju kojom uspoređuje sredstva koja su banke koje su nedavno dobile državnu pomoć potrošile na doprinose političkim stranama i za lobiranje s iznosima koje su dobile iz fonda za spašavanje Wall Streeta. Stope 'povrata' zaista upadaju u oči - 258 hiljada posto na 114 miliona dolara koje su potrošile na političke donacije i lobističke usluge.
Analitičari iz ove skupine kažu da stvar nije toliko u tome koliko kompanije troše, već da li se politika formulira na argumentima ili pod utjecajem novca koji se vrti na tržištu utjecaja, te da li oni interesi koji nisu podruprti novcem i koji nemaju sredstava za lobiranje, gube mjesto za stolom.
Dok se kompanijama i koalicijama ulaganja u lobiranje obilato vraćaju, postoji i dokazi da to nije uvijek u javnom interesu. Studija profesora iz Kanzasa pokazala je, naime, da porezne olakšice iz 2004. nisu postigle izvorni cilj da stimuliraju multinacionalne kompanije da ulažu u radna mjesta u opremu u SAD-u. “Ovo stavlja znak pitanja na ono što je Kongres uradio 2004. godine”, kaže Stephan Mazza koji je vodio istraživanje. „Jasno je da je to lukrativno polje za lobiste. Kongres je htio stvoriti nove poslove, ali je vjerovatno stvorio poslove za lobiste“.
Drugi podatak koji ovo potvrđuje je nalaz studije izrađene na Univerzitetu u Kanzasu, koja je objavljena prošle nedelje. Studija se bavi industrijom lobiranja i njenim funkcioniranjem a iznosi impresivan podatak da su velike kompanije, koje su 2004. godine potrošile milione dolara na uspješno lobiranje u Washingtonu za propise o poreznim olakšicama, dobile povrat na ovo ulaganje od (nije greška) 22000 posto – dokaz da oni koji sebi mogu priuštiti trošak angažiranja lobista završe s vrlo debelom dividendom.
Studija daje zanimljiv i rijedak uvid u to kako funkcionira industrija lobiranja i zašto cvijeta kao nikad do sada, iako Barack Obama obećava da će raditi na obuzdavanju njenog utjecaja na zakonodavce.
Studija detaljno opisuje napore stotina kompanija u 2003. i 2004. godini da proguraju propise o jednokratnim poreznim olakšicama kojima se smanjila stopa poreza na dobit koja se ostvari izvan SAD. Sve u svemu, američke su kompanije uštedjele oko 100 milijardi dolara poreza. Na vrhu onih koji su lobiranjem podebljali svoje račune umjesto račune porezne uprave su farmaceutski divovi Pfizer i Merck, zatim IBM i Hewlett Packard, Johnson & Johnson.
Studija profesora iz Kanzasa promatra 93 tvrtke koje su potrošile čak 283 miliona dolara na lobiranje za ove propise u ove dvije godine i na kraju 'uštedile' 62,5 milijardi dolara poreza. Istraživači su koristili javne podatke samih lobista i financijske izvještaje koje kompanije podnose tijelu za nadzor burze (Securities and Exchange Commission) i usporedila podatke o troškovima za lobiranje i podatke o njihovoj dobiti.
Postoji sve očitiji dokazi da kompanije dobijaju ono za što plaćaju, a možda i mnogo više, kada angažiraju iskusne vašingtonske igrače da im pomognu da se izbore za svoje interese u kući zakona. Posebna skupina profesora poslovne administracije prošle je godina napravila i izvještaj u kojem su konstatirali da su firme koje su lobirale imale bolju tržišnu valutaciju i povrat na ulaganja nego one koje nisu koristile lobističke usluge, i da one koje su to intenzivno činile imale portfelje s konstantno izvanprosječnim tržišnim rezultatima. U prosjeku, prihodi kompanije rasli su za više od pola postotka na svakih 10 posto rasta troška za lobiranje. Za velike kompanije ovaj omjer znači mnogo miliona dolara.
Lobisti kažu da nisu iznenađeni rezultatima studije, i da su oni samo potvrda onoga što sami stalno govore svojim klijentima: Ne možete dozvoliti sebi da nemate vještog vašingtonskog igrača u svom timu. “To je kao da idete na sud bez advokata”, AP citira jednog lobistu, inače bivšeg kongresmena, prikazujući nalaze ove studije. Neki lobisti i samo izračunavaju koliko zarade svojim klijentima i te podatke koriste da privuku nove poslove. Lobisti smatraju da oni igraju ključnu ulogu u realizaciji projekata koji donose dobiti u rasponu koji ide od stotine hiljada do milijarde dolara.
Podaci o iznosima koji se vezuje za lobiranje u svakom smislu uzbunili su neke skupine koje su zabrinute da obični građani koji ne mogu prištiti sebi da ih zastupaju skupi lobisti gube u debati s kompanijama i interesnim grupama koje to mogu.
Spomenuta grupa Center for Responsive Politics konstatira da ako kompanije i troše velika sredstva njihova veličina 'blijedi' u poređenju s potencijalnim profitima koje ove dobijaju zahvaljujući uspješnom lobiranju. Jedna je nestranačka skupina nedavno objavila studiju kojom uspoređuje sredstva koja su banke koje su nedavno dobile državnu pomoć potrošile na doprinose političkim stranama i za lobiranje s iznosima koje su dobile iz fonda za spašavanje Wall Streeta. Stope 'povrata' zaista upadaju u oči - 258 hiljada posto na 114 miliona dolara koje su potrošile na političke donacije i lobističke usluge.
Analitičari iz ove skupine kažu da stvar nije toliko u tome koliko kompanije troše, već da li se politika formulira na argumentima ili pod utjecajem novca koji se vrti na tržištu utjecaja, te da li oni interesi koji nisu podruprti novcem i koji nemaju sredstava za lobiranje, gube mjesto za stolom.
Dok se kompanijama i koalicijama ulaganja u lobiranje obilato vraćaju, postoji i dokazi da to nije uvijek u javnom interesu. Studija profesora iz Kanzasa pokazala je, naime, da porezne olakšice iz 2004. nisu postigle izvorni cilj da stimuliraju multinacionalne kompanije da ulažu u radna mjesta u opremu u SAD-u. “Ovo stavlja znak pitanja na ono što je Kongres uradio 2004. godine”, kaže Stephan Mazza koji je vodio istraživanje. „Jasno je da je to lukrativno polje za lobiste. Kongres je htio stvoriti nove poslove, ali je vjerovatno stvorio poslove za lobiste“.
Nema komentara:
Objavi komentar